Bliži se doba božićnih blagdana i potrebno je pronaći prikladni dar. Svijeća bi mogla biti dobar poklon, zar ne?
Na tržištu se uvijek može pronaći generična svijeća, masovno proizvedena od poznatih firmi, koja će biti sasvim dostatna za osobu čiji ukus ne poznajete dovoljno. No uloži li se nešto više truda, može se pronaći svijeća koja bi bila prilagođena ukusu osobe za koju se kupuje. Svijeća koja će oduševiti svojim izgledom, mirisnim notama i kvalitetom materijala od kojih je napravljena. U specijaliziranim dućanima ili putem on-line trgovine može se kupiti svijeća od brendiranih proizvođača. Također, iz godine u godinu, sve više svijeća ručno proizvode mali proizvođači u skromnijem broju primjeraka.
Svijeća stvarno može biti idealan poklon.
Ljudi se uglavnom zadovolje s povoljnom cijenom i dobrim mirisom svijeće. Manji broj ljudi razmišlja o tome kakve je kvalitete svijeća koju planiraju upaliti u svojem domu. O upotrebi mirisnih i eteričnih ulja u svijeći neću govoriti ovdje, to je tema za sebe.
Svijeće od sojinog voska postaju sve popularnija opcija među onima koji ne žele kupovati parafinske svijeće. Reklamira ih se kao “prirodna” alternativa parafinskim svijećama, no to navodi na krivi zaključak. Soja kao biljka je prirodna. Sojin vosak nije. Proizveden je podvrgavanjem sojinog ulja procesu hidrogenacije, što je sasvim uobičajena metoda za proizvodnju voska biljnog podrijetla.
Međutim, treba razmotriti činjenicu da soja nije autohtona biljka za europsko podneblje. Potječe iz Istočne Azije, iako se danas uzgaja diljem svijeta zbog svojih nutritivnih svojstava. Soja najbolje uspijeva u umjerenim, suptropskim i tropskim regijama. U hladnijim područjima soju je teže uzgojiti te je i prinos manji, zato zemlje poput SAD-a genetski modificiraju soju kako bi lakše uspijevala u hladnom području. Euorpska Unija ima stroge propise oko gentski modificiranih usjeva. U osnovi dozvoljen je uvoz GMO soje, ali ne i njezin uzgoj na teritoriju Europske Unije. Od ne GMO soje koja se uzgaja na tlu EU najviše soje se uzgaja na području Italije.
Apsolutno je bitno za naglasiti da Europska Unija ne proizvodi dovoljnu količinu soje da zadovolji sve svoje potrebe. Te potrebe najvećim dijelom se odnose na prehranu životinja, a najmanji dio ove uljanice se odvaja da bude prerađen u ulje, a onda jedan dio toga dalje u vosak. I usprkos stalnom povećanju uroda, Europska Unija u najboljem slučaju proizvede trećinu ukupno potrebne količine soje dok se ostala količina uvozi iz Brazila, SDA-a, Ukrajine i drugih zemalja.
Da, zastanite na trenutak i razmislite. Europska Unije je ovisna o drugim zemljama da je opskrbe s potrebnom količinom soje na godišnjoj razini!
Sad se pojavljuju i druga pitanja, na koje dobiveni odgovor baš i nije lako probavljiv (pun intended).
Što biste odgovorili ako bi vas se pitalo doprinosi li proizvodnja soje zagađenju okoliša?
Ako je odgovor “Ne! Ni u ludilu!” žao mi je što ću vas morati razočarati.
U Brazilu, kao najvećem proizvođaču soje na svijetu, zabilježena je pojava deforestacije pogotovo na području Amazone i smanjivanje bioraznolikosti radi povećane sadnje soje. Vlasti su shvatile potencijalnu opasnost pa su zabranile deforestaciju zbog sađenja soje, rezultat – deforestacija se nastavila ali ne više zbog sadnje soje već zbog uzgoja stoke. Povećana potražnja za sojom sad posredno uzrokuje deforestaciju Amazone. Farmeri su jednostavno dijelove Amazone (od milja zvane Plućima Planeta) odlučili zamijeniti pašnjacima da smjeste stoku koju su morali maknuti s površina na kojima se sad sadi soja. Činjenica da to doprinosi pojavi klimatskih promjena je izgleda u razmjerima globalne trgovine sojom zanemariva fusnota.
Međunarodni prijevoz ove uljanice do Europske Unije povećava emisiju stakleničkih plinova što opet dodatno zagrijava Zemlju. Postoje proizvođači sojinog voska koji izričito navode da je za izradu njihovog voska korištena isključivo ne GMO soja uzgojena na tlu Europske Unije. Ipak, s obzirom na činjenicu da se na tlu EU ne proizvodi dovoljno soje, dvojbeno je da će se sad ili u bliskoj budućnosti moći proizvoditi dovoljno sojinog voska od lokalno uzgojene biljke da zadovoljiti stalno rastuća potražnja tržišta ručno rađenih svijeća.
Postoje i druge vrste voskova koji su proizvedeni od biljaka, a koji manje doprinose uništavanju okoliša jer su proizvedeni na tlu Europske Unije od biljaka koje ne traže poseban tretman da bi imale dobar urod. Repičin vosak je jedan od takvih novih vrsta voskova, a uljana repica je autohtona za podneblje Europe. I sama koristim repičin vosak u svijećama koje izrađujem. Ovaj vosak je puno tvrđi od sojinog voska. Također primijetila sam da svijeće napravljene od repičinog voska oslobađaju jači miris i nešto dulje gore od identično napravljenih svijeća od sojinog voska i s istim postotkom mirisnog ulja.
Danas se posebno cijene ekološki, obnovljivi i sasvim prirodni proizvodi, no sama činjenica da se neki proizvod reklamira kao takav ne znaći automatski da on doprinosi očuvanju prirode ili da je jedina opcija za proizvodunju proizvoda koji nisu opasni po zdravlje ljudi i naših ljubimaca.